Your Cart
Loading

Šta "leči" u psihoterapiji?

U svom savetodavnom i terapijskom radu često se srećem sa temom emocija. Rekla bih da su emocije uvek na kauču ili negde u prostoru između klijentai mene. Već na vratima ih vidim iako se neke baš vešto kriju. Ono što zapažam jeste da klijenti neretko u borbi sa sopstvnim osećanjima dolaze na terapiju sa (iracionalnim) uverenjem da emocije stavimo na DELETE. Ali to je nemoguće. 



Zašto?


Zato što su emocije srž našeg bića. Teško bi bilo zamisliti čoveka da može biti u kontaktu sa svetom oko sebe, sa drugim ljudima i sa sobom iznad svega a da ne može da oseća. Osećanja su upravo naša čula u svet kako onaj spoljašnji tako i unutrašnji. Zamislimo da izbrišemo vid, sluh, miris, dodir, ukus kako bismo koračali u svetu? Kada krećem da radim sa emocijama prvo učim klijente da osete i zapaze svoje emocije a zatim da ih imenuju. Iako deluje kao lak zadatak za mnoge klijente nije.


Zašto? Zato što često ne veruju sopstvenim osećanjima ili ne umeju da povežu telesne reakcije i senzacije sa određenom emocijom. Zašto je to tako?


Neretko, osećanja se suzbijaju kod dece tokom odrastanja kako od porodice tako i od drugih faktora socijalizacije - škole, okoline, šireg društva. U porodicama se retko govori otvoreno o emocijama. Takođe, razna osećanja nemaju svoje mesto odnosno nema dozvole za različita osećanja naročito kada je reč o strahu, ljutnji, besu i drugim neprijatnim emocijama. Drugim rečima, samo porodično okruženje ne podstiče emocionalnu pismenost. Nekada jer roditelji nisu dovoljno emocionalno pismeni jer ih tome niko nije naučio, nekada ih zastrašuju emocije kod dece, kada nemaju kapacitete da odgovore na dečije emocije a nekad se osećaju krivim za dečija osećanja. Ono što je specifičan izazov to je da se afektivna regulacija uči i da je deca uče od svojih roditelja ili staratelja. Kada roditelj ne može da da taj kapacitet detetu, dete izraste u osobu koja ne ume da upravlja svojim emocijama. Ključno je razumeti da se kapacitet za afektivnu regulaciju uči odnosno usvaja kroz modelovanje od strane drugih i da se niko ne rađa sa kapacitetom da upravlja svojim emocijama.


Upravljanje emocijama deo je emocionalne pismenosti. Emocionalna pismenost je sposobnost da prepoznamo svoja osećanja kako na nivou tela tako i na nivou kognicije, da umemo da osmislimo adekvatan emocionalni odgovor a takođe da razumemo i tuđe emocije i da na njih adekvatno odgovorimo. Ova veština je ključna za uspešne odnose sa drugima kao i za odnos ka sebi samom.


Izazov nije ne osećati već kako zapravo upravljati emocijama. 


Upravljanje emocijama je ono što nam često nedostaje. I to je ono što je ključno naučiti pre nego što poželimo to dugme delete. Jer mi želimo da ne osećamo neprijatna osećanja i da njih izbrišemo ali s brisanjem neprijatnih osećanja izbrisali bi i mogućnost da osećamo prijatna osećanja. Sa druge strane, projektovani smo kao ljudska bića da osećamo sva osećnja. I prijatna i neprijatna. Emocije ako bismo izbrisali emocije ne bismo bili to što jesmo. Emocije su upravo ono što nas povezuje i sa sobom i sa drugima i sa svetom.


Nije poenta da ništa ne osećamo jer bi to bila svojevrsna patologija već da dišemo sa emocijama, da dozvolimo sebi da ih osećamo, da vladamo njima a ne ona nama i da učimo o sebi iz svojih osećanja. I važno je da razumemo da imamo izbor i da možemo promeniti energiju naših emocijama i odnos prema njima. Jer emocionalna pismenost se uči kao što uvek radimo i razvijamo svoju emocionalnu inteligenciju.Kada naučimo da upravljamo emocijama one postaju naša najveća snaga. Zato ljudi svesni svojih emocija imaju mnogo više uspeha i u privatnom i poslovnom životu.


Zatko par ključnih odredbi emocionalne pismenosti:



  • Emocianalno pismene osobe nisu uplašene od svojih emocija.
  • Daju sebi dozvolu da osete različita osećanja.
  • Imaju dobar balans u intezitetu emocija- ne isključuju emocije ali ne dozvoljavaju ni da ih intezitet emocije preplavi do bespomoćnosti
  • Znatiželjno ih puštaju da budu tu, prate ih, posmatraju, uče iz osećanja
  • Mogu da prepoznaju i imenuju svoje emocije
  • uspešno ih povezuju sa telesnim simptomima-razumeju teledni deo kod emocija
  • Mogu da komuniciraju o svojim emocijama
  • Prepoznaju emocije kod drugih i mogu da komuniciraju bez straha i o tuđim emocijama.
  • Lakše ostvare ravnotežu i nakon intezivnih neprijatnih osećanja. 
  • Uspešnije rešavaju konflikte.
  • Ne shvataju lično tuđe emocije.
  • Podstiču i druge da pričaju o emocijama.
  • Otvoreni su razmenu i bliskost.
  • Grade sigurne i kvalitetne emocionalne veze.
  • Češće osećaju zaadovoljstvo i radost.
  • Privlače druge ljude svojom autentičnošću.


Ivana Perić, psihološkinja i psihoterapeutkinja transakcione analize