Novela Majmunska kuća

Postoje knjige koje uzmeš u ruke i odložiš tek kad završiš posljednju stranicu. Majmunska kuća Darija Bošnjaka jedna je od njih — čitanje u jednom dahu koje te ostavi s osjećajem da si upravo pogledao odličan film, a ne pročitao novelu.

Bošnjak smješta radnju u jedan jedini dan na ekskluzivnom golf klubu na Long Islandu, gdje njegov pripovjedač Jablan — mladić iz Bosne zarobljen između dva svijeta kojima ne pripada — obavlja poslove koje nitko drugi ne želi. Ono što zvuči kao skromna premisa vrlo brzo prerasta u niz scena koje je nemoguće predvidjeti i nemoguće zaboraviti.

POGLAVLJE PRVO

✦

JUTARNJI RITUALI U MAJMUNSKOJ KUĆI

Napokon sam uspio smotati joint koristeći samo jednu ruku. Tri mjeseca mukotrpnog vježbanja, stotine bačenih rizli, milijun psovki — isplatilo se. Moje malo remek-djelo. Savršeno!

Danas sam se probudio ranije nego inače, bilo je skoro devet sati. Sunce je već obasjalo moju skučenu sobu u Majmunskoj kući. Pomislio sam: koja ironija — u saveznoj državi New York, na otoku Long Islandu, u selu Brookville, gdje su nekretnine među najskupljima na svijetu, ja se već tri mjeseca budim u najvećoj jebenoj rupi. Užas!

Majmunska kuća — mala smrdljiva zgrada s devet soba veličine oko šesnaest kvadrata, tri usrana WC‑a i preko dvadeset duša u njoj — bila je moja svakodnevna rezidencija. Olinjana fasada savršeno se uklapala s drvenim potkrovljem koje je služilo kao gnijezdo stotinama šišmiša. Prastara drvena stolarija vodila je ljubav s vlažnim zidovima, stvarajući smrad jači od ljudskih znojnih pazuha.

Meksikanci su činili većinu stanovnika Majmunske kuće. Mi, par Europljana, bili smo manjina. Da bude još gore, najveći je nedostatak bila odsutnost djevojaka — one su dobile udobniji smještaj izvan kluba. Jebene sretnice.

Ipak, otvarajući prozor, s prvim daškom svježeg zraka osjetio sam pozitivnu energiju. Lice mi je umivao lagani ljetni povjetarac — savršen afrodizijak za buđenje. Prozor je bacao pogled na osamnaestu rupu vrlo dobrog golf terena u Tam O'Shanter Golf klubu, ili, kako smo ga već od milja nazvali, Tam O'Shit. Bio je to privatni golf klub u kojem su članovi bili bogati Židovi, većina u kasnim pedesetim i ranim šezdesetim. Vrlo živopisni likovi: ljubitelji golfa, odvjetnici, liječnici, umjetnici, bivši sportaši, slobodni zidari, pa sve do okorjelih biznismena. Sama elita.

Iako sam spadao u najniži rang u klubu — kao radnik na minimalcu nisam imao previše razloga za zadovoljstvo — ipak sam pomislio: „Danas će biti dobar dan.” Žarko sam želio da dan bude dobar.

Nakon što sam razgledao teren opkoljen starim i visokim stablima javora i borova, udahnuo ljetni svježi zrak i totalno se razbudio uz sunčeve zrake, sjeo sam da zapalim joint odličnog Purple Hazea, koji mi je Ulises nabavio od lokalnog dilera Pinkyja. U trenutku paljenja začuo sam cimerov glas.

— Ti jebeni mamojebač, opet se nisam naspavao! Hrčeš kao da drogu šmrčeš. Jebote, pa to se rimuje! Ha-ha-ha — nasmijao se. — Nisi samo ti dobar s riječima, pičko bosanska. I opet pušiš to sranje u sobi?!

— Jebi ga, Tito, ne mogu si pomoći. Jučer je bio težak dan. Jebene stolice i stolovi — Ulises me ubio. Radio sam do dva poslije ponoći, sve sam sklopio i rasklopio. Hrkanje je samo nuspojava užasno teškog dana, nisam ja kriv. A što se tiče jointa, znaš da mi je to jedan od jutarnjih rituala. Lagana relaksacija.

— Ti i tvoji jebeni rituali. Kažeš težak dan, ti lijeni čovječe?! Tako ti je to kad nećeš lizati meksičku guzicu, a još si i lijen kao pas.

— Ne ližem ja ničiju guzicu, a kamoli meksičku.

— Zato i radiš kao konj, umaraš se i meni navečer priređuješ svoje odvratne melodije hrkanja. Pored toga još i prdiš — osjetiš li ovaj smrad? Naprdio si cijelu sobu!

— Vidiš, ne volim lizati meksičku guzicu, ali volim vašu hranu, baš kao i ti. Otuda ovaj blaženi miris probavljenog tacosa. Ima tu i proizvoda tvoje debele guzice, brate moj, ne krivi samo mene.

— Jebeni Bosanac, bolestan si i imaš odgovor na sve.

— Da, to sam ja, jebeni bolesni Bosanac!

— Ti si lud, ali svejedno te poštujem. I moram priznati da mi izgledaš vedrije nego inače. Otkud sad to?

— Nema nekog posebnog razloga.

— Jesi siguran? Da nisi nešto napokon pojebao?!

— Vrlo smiješno! Da sam nešto pojebao, ne bih sad pušio ovaj prekrasni Haze. Vraćao bih film unazad.

— To je istina!

— Stvarno ne znam. Možda zato što mi nedostaje još samo dvjesto dolara za kameru? Možda zato što jednostavno želim da bude dobar dan. Tko zna? — slegnuo sam ramenima otvarajući bocu ukusnog Dos Equisa.

— Ti i tvoja jebena kamera, pisanje, reklame i filmovi. Ljudi u klubu neće imati mira kad nabaviš to sranje. Maltretirat ćeš ih na najjače.

— Hajde, Tito, ne seri. Moraš slijediti svoj san.

— Da, da, slijedit ću ja svoj san, a taj je da se upravo idem posrati. Jebeni tacosi proganjaju me čitavu noć. Stomak mi je radio kao mješalica za malter. Ti se sredi i nemoj se previše napušiti ili slučajno napiti — danas će biti kratak, ali sladak dan.

— Kratak, ali sladak?

— Da. Danas je dan „Samo za muškarce”. To znači da će muški gosti kluba dovesti svoje prijatelje, dok je njihovim ženama ulaz zabranjen. Znaš, to je već postala tradicija u klubu — ludi dan „Samo za muškarce”. Bit će zabavno.

— Pa kako dan može biti zabavan ako je ženama pristup zabranjen i još se zove „Samo za muškarce”?

— Rekao sam: njihovim ženama je ulaz zabranjen, ne svim ženama! Sve ćeš vidjeti, Bosanac moj mili. Bit će luđe od tvoje mašte.

— Ok, ok, ne mogu dočekati! Idi i istovari se u miru, meksički gade. Ostvari svoje snove!

Tri mjeseca ranije, kad sam tek došao raditi u Tam O'Shit, cimer mi je bio stari Meksikanac Julio. Nismo uspjeli kliknuti jer Julio nije previše govorio engleski, mrzio je filmove i volio je previše šefirati. Mogu razumjeti da ljudi ne vole filmove ili umjetnost općenito, ali to da u dvadeset i sedam godina, koliko je proveo u Americi, Julio nije naučio više od sto riječi engleskog — e to mi ne ide u glavu. Živciralo me! Povrh svega, najgora je stvar bila što se tijekom rada ponašao kao vlasnik cijelog Long Islanda, a ne kao svi drugi radnici — što bi mu pružilo priliku da iskoristi svoju čudnu karizmatičnost i stekne nove prijatelje! Priznajem, imao je neku čudnu dozu neopisive karizme, možda nešto vezano za životno iskustvo, ne znam — ali taj adut nije znao iskoristiti dok je razgovarao sa mnom. To je bio Julio: stari meksički prdonja željan moći i kontrole nad drugima. Džabe mu karizma.

Nakon mjesec dana suživota preselio sam se k Titu u sobu i ta promjena mi je odlično sjela. Moj engleski je bio mnogo bolji od Titova, iako ni ja nisam bio neki govornik. Bojao sam se pričati na engleskom — to je bio neki neopisiv strah koji me mučio još od studiranja. Često mi se lice grčilo od straha, pa bih se sveo na desetak jednostavnih riječi poput yes ili no. Usprkos tom strahu, s Titom sam mogao pričati o stvarima koje sam volio: filmovima, muzici, košarci i ženama. No većina konverzacije ipak se svodila na kratke zajebancije u obliku psovki, koje smo kreirali na temelju nacionalnosti, izgleda, stvari koje volimo i nedostatka vokabulara. Mnogo smo koristili riječ jebeno jer nam je omogućavala da nastavimo razgovor i kad bismo nakratko zablokirali. Vjerujem da većina ljudi kojima engleski nije materinji koristi riječ na J kako bi si olakšala konverzaciju, pa smo je i mi spontano rabili u bilo kojoj situaciji, bez mnogo oklijevanja. Ta riječ bila je naš lijek protiv straha od engleskog. U rijetkim situacijama — kad bismo bili pijani — znali bismo se iznenaditi koliko opušteno govorimo engleski.

Tito je u New York došao iz Los Angelesa. Prije toga boravio je u par manjih gradova na zapadnoj obali. Jednom mi je spomenuo da se rodio u Guadalajari, imao je sestru i dva brata. Požalio se kako mu je par rođaka ubijeno po narudžbi kartela, zbog mutnih radnji u koje su bili upleteni.

Dakle, Tito je otišao srati, a ja sam, pušeći joint, na mobitel pustio briljantnu numeru Little Green Bag od Georgea Bakera, skinuo poster Canon kamere sa zida i, buljeći u njega, maštao o snimanju reklama i filmova. Svakakve gluposti padale su mi na pamet: od reklama i glazbenih spotova do snimanja scena iz hollywoodskih blockbustera u stilu Camerona, Nolana ili Spielberga.

Za primjer ću navesti maštanje kako snimam reklamu za Nike s Tigerom Woodsom. Reklamirao je golf štap. Scenarij je bio vrlo kratak, taman za petnaest sekundi brze i efikasne reklame: Tiger udara loptu s početne točke osamnaeste rupe i ubaci je od prve. Hole in one! Vadeći loptu iz rupe, uperio bi Nikeov golf štap u kameru i rekao: „He can do it! Can you?” Kraj reklame.

Slične maštarije bile su mi svakodnevica. Iako su ponekad zvučale glupo i nestvarno, itekako su me zabavljale. To su bili moji rituali pomoću kojih sam ubijao vrijeme čekajući da se Meksikanci poseru, istuširaju i obriju, kako bih i sam mogao obaviti isto bez previše buke i smrada. Jedina razlika bila je u tome što sam danas bio mnogo bolje raspoložen nego inače.

* * *

"Sviđa ti se početak? Kupi e-knjigu i saznaj u kakav će se kaos pretvoriti ostatak ovog ludog radnog dana!"