“Nadam se da ti sve dobro ide, da ti ide onako kako si zamislila i kako želiš. Želim da te podignem u visine, skroz do neba, univerzuma, ne znam ni ja dokle. I da to prihvatiš i da shvatiš koliko vrediš i koliko značiš ljudima oko sebe. Ja sam jedna od tih ljudi.
Imam hiljadu razloga u ovom trenutku da se zavučem u čauru i da umrem od straha, od grčeva, od miliona negativnih stvari, jer svakodnevna je borba. Samo kada pomislim: “Okej, sad mi je dobro, sad je krenulo”, desi se nešto što mi dokaže da nije krenulo i da opet ide ispočetka.
Već sam ti spominjala da imam strašan otpor prema fraktalima, ali ne odustajem. Neću da odustanem, jer mi je poražavajuće da me zaustavlja otpor. Očigledno je to nešto u šta konstantno zapetljavam samu sebe, jer je baš veliki otpor, ali ne odustajem. Radim na tome svaki dan, po malo, u nekom svom taktu koji ne odgovara baš mojoj prirodi.
Ja volim da vidim napredak. Volim da vidim da se nešto dešava, da idem napred, da se stvari pomeraju. A kod mene ide usporeno. Mnogo usporeno. I nekad imam osećaj da su svi ti pomaci manji od same želje da krenem napred.
Ali bez obzira na to, dešavaju se stvari koje dovode do ključeva za rešenje.
Od konstantnih noćnih mora, trčanja kroz strahove, poteškoća da udahnem, trenutaka kada čak ni ne dišem pa moram sebe da podsetim da dišem… od te tuge koju sam nosila toliko dugo… moram da kažem da se ta tuga podigla.
I ne samo to. Strahovi više nisu nekontrolisani. Nisu više oni momenti grčeva koji me potpuno preplave. Kada sada krene strah, umem da ga usmerim. Umem da vidim šta mogu da uradim i šta bi moglo da bude rešenje.
Ima još otpora. Ima jako puno stvari sa kojima se sada sama sa sobom suočavam. Ali to i jeste zadatak.
Zato treba da shvatiš da poseduješ nešto neverovatno. Nazovi to kako god hoćeš — ali tvoje razmišljanje, tvoje lekcije i način na koji vodiš ljude toliko pomažu čoveku da jednostavno izabere da leči sebe.
Svaka tvoja lekcija, svaka meditacija, svaki susret sa problemom — meni je bio lek.
I ja to nisam shvatala do današnjeg dana. Ne na ovaj način i ne ovoliko duboko.
A sada mi se desilo nešto zbog čega imam razlog da budem najviše preplašena moguća. Desilo se nešto što nisam videla da će doći ovako brzo. Sumnjala sam, ali nisam mislila da će zaista doći. I sada to moram da rešim. Moram da rešim kako znam i umem, jer u suprotnom to za mene znači doslovno stresenje života.
Slušam i dalje module, kao što sam rekla, u svom taktu. Odslušala sam jedan modul i onda sam skrolala da vidim kako si ti to zamislila, kako sve izgleda, šta si mislila uz sve to. I vidim dodatke.
Uđem na jedan dodatak potpuno rezervisano, samo da pogledam.
I ti počinješ da pričaš o strahu. O razrešenju straha.
Ja sam se samo nasmejala dok sam slušala, jer je to bilo upravo ono što mi je trebalo da čujem u tom trenutku. Da ne prestanem da dišem. Da ne uđem u taj mrak i taj strah gde misliš da nema rešenja.
Tako da, kako god i šta god… mogu samo da kažem hvala.
A osećam da ni ta reč nije dovoljna.”