Petnaesti Novembar - Jedan sat posle ponoći
Liam je te noći primio poziv od policije. Glas sa druge strane linije saopštio mu je da su njegovi roditelji doživeli tešku saobraćajnu nesreću i da su prebačeni u bolnicu, na intenzivnu negu. Bez trenutka oklevanja, seo je u automobil i krenuo ka gradu u kojem su njegovi roditelji živeli. Izmedju njegovog grada, i grada njegovih roditelja nalazila se manja šuma kroz koju je prolazila ulica. Ona nije često korišćena zbog velikih oštećenja na njoj. Ali u ovom slučaju to je bio najkraći put.
Dok je vozio kroz šumu, noć je postajala sve mračnija, a jedini zvuk koji je dopirao do Liamovih ušiju bio je monotoni rad motora i povremeno škripanje kamenčića pod točkovima. Trudio se da ostane budan ali kapci na očima su postajali sve teži. U trenutku kada je počeo da tone u san, začuo se jak zvuk koji ga je istog trenutka potpuno razbudio. Da li je nešto udario? Naglo je zaustavio auto, upalio duga svetla i pogledao kroz šoferšajbnu, ali sve što je mogao da vidi bio je put koji se gubio u tami.
S baterijskom lampom u ruci, izašao je iz automobila da pregleda štetu. Dok je osvetljavao kola sa svih strana pokušavajući da pronađe bilo kakvo oštećenje, primetio je da se u vazduhu ne čuje ni jedan zvuk. Drveće je stajalo nepomično dok se ulica na kojoj se nalazio gubila u potpunom mraku. Kao da je vreme izvan automobila stalo. Kada je stigao do zadnjeg dela kola, ugledao je ulubljenje na levom delu branika i tragove krvi. Kao da je neka životinja naletela na auto... Ali kako je to moguće? Vozio je osamdeset kilometara na sat! Uperio je lampu ka pravcu iz kojeg je došao, ali svetlo nije dopiralo dalje od nekoliko metara.
Dok je stajao pored automobila, bezuspešno pokušavajući da osvetli put, radio u kolima se iznenada uključio. Od šoka, ispustio je lampu koja se pri udaru o asfalt ugasila. Sada su farovi auta bili jedini izvor svetlosti. Uplašen, utrčao je u kola i zalupio vrata. Sa radija se čuo ženski glas koji je prenosio vesti o nesreći u kojoj su učestvovali njegovi roditelji. Liam je duboko udahnuo, protrljao oči i pokušao da se sabere. Nakon nekoliko trenutaka, ugasio je radio, upalio auto i nastavio dalje. Jedino o čemu je trenutno mogao da razmišlja jesu njegovi roditelji.
Vozio je što je brže mogao. Međutim osećao se kao da nije nikuda odmicao. Pogledao je u retrovizor, i sa zaprepašćenjem ugledao tamnu figuru na zadnjem sedištu, koja ga je posmatrala žutim očima. U panici naglo je krenuo da koči i izgubio je kontrolu nad vozilom, koje se srećom zaustavilo pre nego što je udarilo u drvo pored puta.
Liam je nekoliko trenutaka sedeo u šoku dok srce mu je udaralo u grudima. Polako se okrenuo ka zadnjem sedištu, ali nije bilo nikoga. Međutim, osećaj nelagode nije nestao. Kao da je sve ovo već jednom doživeo... "Sve je ovo samo posledica stresa", pomislio je. Nakon nekoliko minuta pokušavanja da se smiri, posegnuo je za malom kesicom u pregradi ispred suvozačkog sedišta. U njoj su bile stare tablete za smirenje koje je pio kao dete zbog čestih napada panike. Nije ih koristio godinama, ali sada je rešio da uzme jednu, nadajući se da će mu pomoći da povrati kontrolu.
Nakon nekoliko trenutaka mirovanja, pokrenuo je auto i nastavio da vozi ka gradu. Ali tada se radio opet uključio, i začuo se muški glas - isti onaj koji ga je obavestio o nesreći preko telefona. Sada je saopštavao da je u toj nesreći jedna osoba poginula. Vozač automobila koji se direktno sudario s vozilom njegovih roditelja podlegao je povredama.
Sve je to bilo previše za Liama. Zaustavio je auto, izašao napolje i zalupio vrata. Morao je što pre stići u grad svojih roditelja, ali jednostavno nije imao snage. Pogledao je ka nebu koje su prekrivale guste krošnje drveća. Cela scena delovala je nestvarno. Duboko je udahnuo, a zatim polako izdahnuo, i vratio se u auto. Znao je da mora nastaviti put, po svaku cenu. Ugasio je radio i krenuo dalje, ka izlazu iz šume. Njegovo telo i um polako su se smirivali, izgleda su tablete za smirenje počele da deluju.
Međutim, osećaj smirenosti nije dugo trajao. Iako se više ništa neobično nije dešavalo, sam put je trajao predugo. Vozio je već puna dva sata, a kraj šume se nije nazirao. Njegov grad bio je udaljen samo tridesetak kilometara od grada njegovih roditelja. Liam je opet počeo da se uznemirava. Kao da to nije bilo dovoljno, temperatura u automobilu naglo je počela da opada. Prozori su postali potpuno zamagljeni, a Liam je, zbog prevelike hladnoće, polako gubio kontrolu nad vozilom.
"Šta se dešava? Zašto baš sada? I zašto su nesreću morali da dožive baš moji roditelji?!" Ove misli vrtile su mu se u glavi dok je sve jače stezao volan. Ispred sebe je video tek deo puta, uprkos dugim svetlima koja su bila upaljena. Izgledalo je kao da tama proždire i put i šumu. Ipak, uprkos svemu, i sve jačoj hladnoći, Liam je ubrzavao. Već je previše vremena prošlo otkako je ušao u šumu - izlaz jednostavno mora biti blizu.
U tom trenutku, radio se ponovo uključio, i začuo se ženski glas. Voditeljka je saopštavala vesti o udesu na izlazu iz šume u kojoj se Liam nalazio. Umoran od svega, posegnuo je rukom ka radiju da ga ugasi, odlučivši da se više ne zaustavlja. Ali, samo nekoliko trenutaka kasnije, direktno ispred njegovog automobila pojavila se crna figura sa jarko žutim očima. Zatim, bljesak. Sve što je Liam mogao da vidi oko sebe bilo je belo svetlo.
Sve se odigralo prebrzo. Da li je konačno izašao iz šume...? To je bila njegova poslednja misao pre nego što se probudio u svom krevetu.
Ustao je i pomislio na svoje roditelje. Čudno... nije se čuo s njima već neko vreme. Uhvatio se za glavu koja ga je snažno bolela. Nije se sećao ni do koliko sati je sinoć ostao u gradu, niti kako se vratio kući. Međutim, na grudima je imao modricu, kao da ju je napravio pojas automobila...
Pogledao je na mobilni telefon. Četrnaesti novembar – deset sati ujutru. Dobro je, pomislio je. Danas ne radi. Ima ceo dan samo za sebe, taman da na miru preleži mamurluk.
Ali, u jedan sat iza ponoći, Liam je dobio poziv od policije. Njegovi roditelji su doživeli tešku saobraćajnu nesreću i nalaze se na intenzivnoj nezi. Bez oklevanja je seo u auto i krenuo ka gradu u kojem su živeli. Izmedju njegovog grada, i grada njegovih roditelja nalazila se manja šuma kroz koju je prolazila ulica. Ona nije često korišćena zbog velikih oštećenja na njoj. Ali u ovom slučaju to je bio najkraći put...
Comments ()