Svi poznajemo taj osećaj. Kada izgubimo nekoga ko nam je značio sve na svetu. Iznenada, bez ikakve najave. Koračamo kroz život zajedno, a već sledećeg trenutka ostajemo sami. Povremeno odemo na mesto gde ta voljena osoba sada večno počiva. Ali bol ne prolazi. Da, svi znamo taj osećaj. Ali koliko vas poznaje osećaj kada sedite sami, čekajući sopstvenu smrt, svesni da vam se polako približava? Poslednji put gledate svet koji ste poznavali, razmišljate o tome šta će se desiti s ljudima koje volite kada vas više ne bude. U daljini posmatrate decu kako trče i pitate se kakva ih budućnost čeka. A zatim, počnete da se prisećate svog detinjstva i svog života.
Nažalost, ja znam taj osećaj. Jednog dana, dok sam šetao putem pored šume, sreo sam ženu koja mi je rekla tačan datum i sat moje smrti. Zvuči neverovatno, zar ne? I meni je tako delovalo. Bila je to starija žena, sedela je pored puta, oslonjena na drvo. Osmehivala se, ali u njenim očima videlo se nešto neobično. Prišao sam joj i upitao je da li je dobro. "Biće sve u redu," odgovorila je i ponudila mi da sednem pored nje. Pešačio sam dugo tog dana, a bilo je toplije nego inače. Hladovina ispod drveta bila je primamljiva. Seo sam, izvukao flašu vode iz ranca i ponudio joj. Ona je samo ćutala, gledajući u daljinu. Naslonio sam se na drvo i zatvorio oči, želeći malo da odmorim. Tada mi je rekla: "Nemoj da se previše opuštaš, on dolazi po mene." Kada sam je upitao ko dolazi, tiho je odgovorila: "Smrt." A zatim se lagano okrenula prema meni i ponudila da mi kaže dan moje smrti. Pre nego što sam stigao da odgovorim, ponovo je pogledala u daljinu. "Ako ti nešto znači, dan tvoje smrti nije blizu," rekla je kroz osmeh. "I da jeste, ne želim da znam," pomislio sam. Zašto bi iko želeo da zna dan kada će umreti? Kako je uopšte moguće da neko to zna?
Starica se opet okrenula prema meni, kao da je mogla da pročita moje misli. Počela je da priča kako je još kao dete imala dar da oseti kada će smrt doći po nekoga. Njena predviđanja bila su toliko precizna da su je ljudi iz sela smatrali za samu smrt. Vremenom se povukla u kuću, izbegavajući kontakt s ljudima, pokušavajući da vodi koliko-toliko normalan život. Sve dok jednog dana nije predosetila smrt svojih roditelja. Ta spoznaja ju je slomila. Iako je znala šta ih čeka, morala je da se pretvara da je sve u redu pred njima. Kako su se njihovi poslednji dani približavali, postajalo joj je sve teže da bude u njihovoj blizini. Na kraju, mesec dana pre majčine smrti, spakovala je svoje stvari i pobegla iz kuće. Prošlo je mnogo vremena od tada. Trudila se da živi s tim prokletstvom, koliko je mogla. U kasnijim godinama dobila je ćerku, Zoe, devojčicu mojih godina. A onda je osetila i dan kada će smrt doći po nju.
Sedeli smo neko vreme u tišini. Hiljadu misli mi je prolazilo kroz glavu. Da li je sve ovo što priča istina? Može li neko zaista predvideti smrt? Osetio sam njenu ruku na svom ramenu. "Idi," rekla je. "Za nekoliko minuta, on će doći po mene. Želim da budem sama kad se to desi." "Naravno," odgovorio sam, a ona me uhvatila za ruku i pružila mi zgužvano parče papira. Rekla je da je na njemu napisano vreme moje smrti, ali da ga ne moram pogledati ako to ne želim. Stavio sam papir u ranac i krenuo ka kući. Ali kad sam se malo udaljio, okrenuo sam se i video je kako leži pored puta. Potrčao sam nazad, ali već je bila mrtva. Bila je u pravu. Pozvao sam policiju i sačekao ih. Dan se završio tako što sam dao izjavu. Rekli su mi da ne napuštam grad neko vreme, jer sam bio jedini svedok.
Kada sam konačno stigao kući, seo sam na krevet, izvadio papir iz ranca i stegao ga u ruci. Razmišljao sam da li želim da ga otvorim. Da li je starica zaista mogla da predvidi moju smrt? A možda je sve to bila samo priča senilne žene? Morao sam da pogledam. Otvorio sam papir. Na njemu je pisalo: 16. mart 2042. godine, u 11:20, dan posle mog osamdeset šestog rođendana.
Od te večeri trudio sam se da živim normalno. Ko zna, možda taj datum ništa ne znači. A i da jeste tačan, nisam mogao ništa da promenim. Godine su prolazile, dobio sam sina Evana, a kasnije i unuka Mateju. A onda je došao datum koji mi je starica predvidela.
Tog jutra krenuo sam u šetnju istim putem gde sam je sreo. Nije bilo straha u meni, osećao sam mir. Bio je prelep dan. Polako sam koračao putem pored šume, uživajući u svakom trenutku. Kada sam stigao do mesta gde je sedela, naslonio sam se na drvo i pogledao na sat. Smrt bi trebalo da dođe po mene za desetak minuta. Pogledao sam u daljinu, prema gradu i krenuo da razmišljam o životu. Proveo sam toliko vremena na ovoj planeti, a činilo se kao da je tek sad stvarno poznajem. Sve je bilo mirno - šuma, livada, nebo. Bio sam spreman.
Comments ()