Povijest pisanica seže još u vrijeme starog Irana i Egipta, pisanice su bojali i pisali germanski narodi, a nađene su i u grobovima starih Slavena. To se radilo na proljeće, jer su tako slavili novi život i buđenje prirode koje se odvija u tom vremenu.
Papa Grgur I. u 6.stoljeću poticao je misionare na uklapanje lokalnih i folklornih običaja u kršćanstvo kako bi se približili narodu, te su tako neki poganski simboli preuzeti i prilagođeni.
Pisanice simboliziraju novi život - Isusovo uskrsnuće, a često su korištene zaljubljenima kao međusobni darovi. Na takvim jajima su bile ljubavne poruke i/ili motivi.
Neki izvori govore kako je Djevica Marija nosila jaja vojnicima koji su bili uz Isusa na križu, te ih plačući molila da ne budu okrutni prema njemu. Njezine suze su kapale u košaru s jajima koju je nosila, bojale su jaja u crvno.
Duga je povijest, pa je puno priča i svjedočanstava, ali jedno je sigurno - Uskrs dostojanstveno slavimo i veselimo se crvenim ili šarenim jajima!
Kroz povijest je crvena boja uvjek simbolizirala život i radost, pa tako u mnogim nošnjama crvena boja dominira posebno u svečanom i vjenčanom ženskom ruhu.
Na našem dubrovačkom području jaja su se pengala voskom i "mastila" u lučini ili broću koji se koristio još u prapovijesnim vremenima. Broć je biljka od koje se dobivala jarko crvena boja. Broć raste po šumarcima i uz međe, ali boja se nije dobivala tako lako... tijekom zimskih mjeseci vadio se korijen broća, pa se sušio te samljeven koristio. Tako vidimo da je i bojanje jaja zahtjevalo promišljanje i pripremu.
U dubrovačkom primorju su jaja s porukama prepoznatljiva. Poruke su bile za zaljubljene, zetove, svekrve...ma za sve koji bi dolazili u kuću. Poruke su bile primjerice: "Ovo jaje snijela koka da daruje cura momka" ili "Ovo jaje malo vrijedi istuci ga pa ga jedi". Osim poruka na jajima što je nešto kasnije uvedeno, u dubrovačkom primorju tradicionalnom batik tehnikom pengalo se na čeljeve, paune, zrake sunca, cvjetiće - sve što se u proljeće moglo susresti.
U Konavlima se na jaja nisu pisale poruke, ali su se jaja isto pengala voskom. Pupak od loze se kvasio u vrući vosak i tako su se pengala jaja. To su radile vještije domaćice i starije cure. Jaja su se ukrašavale i biljkama, tako da bi se skupile travke i cvjetovi, slagali na jaja, zamoravali u krpe i "mastili" u boji od broća ili lučine. Ako bi jaja bila samo omaštena, bez penganja, takva jaja su se zvala kaluđeri. Tako ih se mastilo u kućama koje su bile u koroti (u Konavlima se i danas izraz kuća koristi za obitelj npr.iz dobre je kuće, misli se na obitelj, a dobra kuća je podrazumijevala dosta kvaliteta i "osobina").
Tako na kraju dođosmo i do mojih pisanica.
Jako volim i cijenim tradiciju, jer od tamo potječemo - puno toga nam je tamo stvoreno i dano!
Nešto što danas ne možemo razumjet kako je stvoreno, napravljeno...
Također, prirodni materijali su nešto što je nezamjenjivo, pa sam ja krenula s oslikavanjem drvenih jaja. Moja vječna inspiracija su nošnje, pogotovo konavoska roba, jer to je ono što mi je srcu najbliže. Bogatstvo koje imamo od naših nošnji i nakita je tako vrijedno da je to riječima teško opisati. Samo dubrovačko-neretvanska županija ima 7 nošnja, koje opet imaju svoja "grananja", svatko od njih ima svoj prepoznatljivi nakit, običaje, dijalekt... to je nepresušan izvor inspiracije! ...a gdje nam ostalo prostranstvo naše naizgled male zemlje. Blago!