O meni

Otkad se sjećam sebe glava mi je uvijek bila puna mašte. Stalno sam zamišljala neke svoje projekte, radove, a neke sam i ostvarivala.

Još za vrijeme upisa u srednju školu moja jedina želja je bila upisati umjetničku školu, no spletom okolnosti nisam. Zatim pri razmišljanju o odabiru fakulteta, gotovo jedini izbor za mene bilo je – restauracije. I zamisli… opet nisam nego ekonomiju, za koju sam rekla „Nema šanse da ja to idem i tupim u nekom uredu!“. Radila sam i to - i bilo mi je odlično!

Vjerojatno zahvaljujući mojoj kreativnosti, u svemu tome sam opet vidjela puno lijepog i kreativnog!

Kada dođu djeca, prioriteti se promijene – zvuči izlizano – ali stvarno je tako! Nekoliko godina sam bila doma s djecom i „nisam radila“. Moram priznati da nisam mama koja se baš voli igrati, mišljenja sam da ih mi samo trebamo navesti, uputiti… pa sam ja tako kroz mojih nekoliko, sada već 10, godina majčinstva opet odrastala sa svojom djecom.

Pokušavajući s njima stvoriti jednostavne stvari koje će ih zanimati dulje od jednog dana, počeli smo zajedno raditi igre i igračke.

Jednog dana kada mi je više bilo dosta papira kroz kuću, ispisanih zidova i općenito, pune kuće igračaka preko kojih se, i doslovno i figurativno, spotičemo! Donirali smo višak i prodisali su svi – i kuća i ljudi u njoj…! Tada sam shvatila da im je potrebno malo, ali to malo mora biti birano pažljivo i mudro. Isto kao i nama odraslima, kada zatrpamo prostor, zatrpamo i glavu, pa više ništa ne vidimo.

Tako je nastala naša prva društvena igra – kružić križić, pa jedan "Čovječe" na superheroje... i tim je lavina krenula!