Dobrodošli u specijalno izdanje emisije "Čudni su putevi ljudski" na "Frekvencija Krajnosti" radio stanici. Danas vam donosimo ekskluzivnu priču koja će vas naterati da se zapitate – šta čoveka navede da pokuša da uništi svet? Ovo je priča koju ćete želeti da čujete do kraja.
Moje ime je Marinko Surđadindalov, a danas imam čast - i obavezu - da razgovaram sa čovekom čije ime izaziva strah, ali i radoznalost. Gospodine Deprocrnski, dobrodošli.
- Da...
Pre nego što zaronimo u događaje koji su zamalo promenili tok istorije, želim da pitam... kako je biti živ, a znati da ste pokušali da uništite sve oko sebe?
- Hteo sam da uništim sebe, da se roknem što bi mladi rekli. Ali nikako nisam uspevao u tome, pa sam rešio da pređem na sledeću opciju - uništenje svega ostalog.
Gospodine Deprocrnski, uz dužno poštovanje, to što niste uspevali da se, kako vi to kažete, roknete, ne znači da ceo svet treba da nestane.
- Ne znači. Ali nemam drugi izbor. Dolazio sam do smrti bezbroj puta, ali me ona jednostavno neće. A da nastavim da živim... više ne mogu.
Gospodine Deprocrnski...
– Ma mani me tih “gospodine”, molim te.
Izvinjavam se. Vidim da ste uznemireni. Svet, uprkos svemu što ste pokušali, i dalje postoji. Da li vas je to učinilo dodatno ogorčenim?
– Svet još uvek postoji samo zato što sam odustao u poslednjem trenutku. Ljudi su glupi. Mogao sam da vas izmanipulišem na hiljadu načina i zbrišem ovu planetu za par dana. Ali nisam to uradio. Ne zato što mi je stalo – već zato što je istina da ne mrzim svet. Samo više ne želim da postojim.
Vi posedujete ono za čim čovečanstvo traga već vekovima. Ne bi li to trebalo da vas učini srećnim?
– Da budem srećan zbog besmrtnosti? (glasno se smeje) Bilo je... zabavno, prvih hiljadu godina. Sad bih pre izabrao ne postojanje. Ali ne – umesto da mogu da crknem, ja sedim ovde, u nekoj radio stanici, i odgovaram na dubokoumna, intrigantna pitanja jednog izuzetno pametnog voditelja.
Gospodine, nema potrebe za sarkazmom...
– Pokušao sam da uništim planetu, a tebi smeta moj sarkazam? I još jednom – ostavi to “gospodine”. Povratiću, nećeš moći da dezinfikuješ stanicu posle toga.
A kako biste voleli da vam se obraćam?
– Pa recimo… mogao bi da mi daš neki kul nadimak. Na primer: Nadrntorac. Fina, mudra kombinacija reči nadrndani i matorac.
U redu, vidim da ovaj intervju ne shvatate baš ozbiljno. Moja namera je bila da slušaocima približim vaš način razmišljanja. Da makar pokušamo da razumemo – zašto ste želeli da uništite svet?
– Nema tu, sine, šta da se razume. Muka mi je više od života, a ne mogu da umrem. Ne mogu ni da se ubijem. I jedina stvar koja mi je pala na pamet jeste da uništim čitavu planetu – i da se nadam da ću, s njom, nestati i ja.
A šta bi bilo da ste u tome uspeli… a da ste ipak preživeli?
– Verovatno bih ostao da plutam svemirom i razmišljao o sledećem načinu da se ratosiljam ovog izanđalog života. I to zvuči bolje nego ovo što trenutno radim...
Pošto ste mi diskretno stavili do znanja da vas ovaj intervju zamara najbolje bi bilo da ga polako završavamo. Za sam kraj — da li biste mogli da nam otkrijete svoj sledeći plan? I da poručite nešto mladima koji sanjaju o besmrtnosti?
– Pitaš me da li ću opet pokušati da uništim svet? (glasno se smeje) Ne brini. Ako i pokušam, to će biti tek za par stotina godina. Što se poruke mladima tiče... mogu samo kratko i jasno da kažem — nemojte! Ali ako vašim pametnim slušaocima treba malo duži odgovor — evo ga. Biti besmrtan znači da svakih sedamdesetak godina morate resetovati život. Ljudi koje volite nestaju. Svet se menja, a vi stojite. Naučni proboji? Super. Ali vama više ništa ne znači. Kad znate da ne možete umreti, da li će vas vest o otkrivenom leku protiv raka stvarno toliko obradovati? Leteći automobil? Odlično, vozićete ga prvih sto godina sa osmehom. A kvar na takvom vozilu? Verovatno će vam trebati još toliko godina samo da sakupite pare za rezervni deo. Besmrtnost je sranje. Uživajte u svom roku trajanja. I da — ako neko od vaših slušaoca ima pametnu ideju kako da se uspešno samouništim… broj sam ostavio uredniku ove ugledne radio stanice.
Hvala vam... Nadrntorče. Ovo je, bez sumnje, bio razgovor koji niko nije očekivao, ali koji će dugo odjekivati među našim slušaocima. Vi ste slušali specijalnu emisiju "Čudni su putevi ljudski", samo na radiju "Frekvencija Krajnosti". Ostanite uz nas. Sledeći sat rezervisan je za klasične balade… jer, iskreno, mislim da nam svima treba malo spokoja.
Do tada — razmišljajte o svemu ovome i dišite... dok još možete.
Comments ()