Prošla je već godina. Hodam ovim putem, i dalje s tobom, iako tebe više nema. Sećanje na vreme koje smo proveli zajedno uvek mi diše za vratom. Ne bežim od njega – zašto bih? To je sve što mi je ostalo od tebe. Slike vremena provedenog sa tobom na trenutak umire dušu, a onda se povuku, ostavljajući me u tišini dok ih ponovo ne dozovem.
I tako u krug – satima, danima, nedeljama, mesecima... Pitam se, šta bi ti radila da si na mom mestu? Uvek si bila jača od mene. Gledam u oblake i pomislim da ako mi uzvraćaš pogled, sigurno mi se smeješ što previše razmišljam o svemu ovom. Ne podrugljivo, već zato što znaš da je tamo bolje, i da nemam razloga da brinem.
Znam, sve to treba prihvatiti. Ljudi dolaze, ljudi odlaze. A oni koji ostaju, moraju naučiti da žive s gubicima. U godinama sam kada imam nekoliko otvorenih rana. I dok sam većinu njih ispunio melanholijom i sećanjima, ranu koju si ti ostavila iza sebe ispunjavam besom i uzvikom kako ništa od ovog nije fer. Otišla si naglo, bez upozorenja, bez pripreme. Tog dana vreme se jednostavno prekinulo. I ništa više nije bilo isto.
Utapam prazan prostor koji je ostao iza tebe alkoholom pa sutra osećam krivicu što sam na trenutak umanjio bol, a nisi zaslužila da manje boliš. A onda osećam još veću krivicu – jer sam se opijao i dok si bila ovde, umesto da trezan sačuvam što više naših zajedničkih trenutaka. Godine druženja... ko je mogao da pretpostavi da će sve nestati pola života prerano?
Ali sada to više nije važno. Privodim tekst kraju i nastavljam da hodam svojim putem, pitajući se zašto je tvoj prekinut tako iznenada. I nadajući se da će jednog dana moj ponovo proći pored tebe. A ti, ako tamo negde budeš imala slobodnog vremena, svrati u moj san. Nasmej me, kao što si uvek znala. Ne žuri. Strpljivo ću čekati.
Comments ()