Postoje trenuci kada stvarnost postaje nepodnošljiva, kada svaki pokret deluje kao uzaludno ponavljanje unapred određenog ciklusa. U takvim trenucima, snovi postaju jedini oblik spasa, jedina oaza u kojoj je sve moguće. Granice stvarnog sveta zamagljuju se pred beskonačnim mogućnostima. Ali šta se dešava kada beg u snove preraste u opsesiju? Kada san postane jedina stvarnost vredna življenja?
Oduvek sam imao osećaj da ne pripadam ovom svetu. Zvuci, mirisi, čak i boje stvarnog života delovali su monotono, ugušujuće. Dok su drugi tražili sreću u svakodnevnim ritualima, ja sam je pronalazio u tišini svojih snova.
Ali snovi imaju cenu. Svaki put kada bih otvorio oči, svet mi je izgledao tamniji, hladniji. Noći su postajale nepodnošljivo duge. Ležao bih u krevetu zureći u plafon, dok su senke koje su nekada bile obični obrisi nameštaja poprimale oblike koje nisam mogao da razumem. Imao sam osećaj da se soba sužava, da me zarobljava.
Umor me nije napuštao, a san je postao nedostižan. Čak i kada bih nakratko zaspao, snovi bi donosili konfuziju i nelagodu, ostavljajući me još iscrpljenijim. Stvarnost i san počeli su da se stapaju, granice su se gubile. Senke koje sam viđao noću pratile su me i danju, skrivajući se na ivicama mog vidnog polja.
Kada je iscrpljenost počela da preuzima kontrolu, odlučio sam da prekinem agoniju. Ušao sam u apoteku, osećajući se kao osuđenik u potrazi za privremenim olakšanjem. Kupio sam tablete za spavanje i te večeri popio jednu, nadajući se mirnom, dubokom snu. Ali, dok sam čekao da deluju, nisam mogao da se otmem osećaju da me senke i dalje posmatraju.
A onda su se pojavili i glasovi. Prvo šapati, jedva čujni. Ignorisao sam ih, ubeđujući sebe da su to halucinacije izazvane nesanicom. Ali šapati su postajali sve glasniji, uporniji.
Dani su prolazili u magli, a noći su postale bojno polje. Počeo sam da uzimam više tableta nego što je preporučeno, očajnički tražeći mir. Ali glasovi su ostali, neumoljivi. "Približavaš se," govorili su.
Jedne noći, u trenutku očaja i neizdržive želje za snom, poređao sam tablete na sto, kao da su nekakvi ritualni darovi. Ali, umesto olakšanja, osećao sam samo težinu, pritisak koji me je gušio. Da li je to stvarnost pokušavala da me zadrži ili su me snovi vukli ka sebi?
Popio sam tablete, jednu po jednu, ali glasovi u mojoj glavi su postajali sve jači. "Napravi korak, prepusti se snu..."
Našao sam se na litici iznad beskrajnog okeana. Korak po korak, prilazio sam ivici. U sebi sam očajnički vrištao, moleći telo da stane, ali uzalud – kao da je postalo samo oruđe u tuđim rukama. Glasovi su postali nepodnošljivi. Jedni su me molili, drugi pretili, ali svi su želeli isto – da načinim taj poslednji korak.
Nikada više nisam otvorio oči. Sećam se trenutka kada sam zakoračio u prazninu, kada me je gravitacija povukla ka okeanu. Nisam osetio pad. Sve je stalo. Prostor i vreme nestali su, ostao je samo san.
Glasovi više ne šapuću. Ovde, u ovom večnom snu, nema mira, nema utehe. Postoji samo vrisak.
Comments ()