Svakim danom realnost se sve više i više topila oko mene... Barem sam ja tako osećao.
Sećam se prvog neobjašnjivog događaja kada sam imao osam godina. Igrao sam se ispred naše stare kuće. Uglavnom sam bio sam jer smo živeli u malom selu, gde nije bilo mnogo ljudi. Veče je polako padalo dok je topao vetar nosio čudan miris u vazduhu. Miris koji nikada ranije nisam osetio. Dopirao je iz pravca sokaka pored kojeg sam se igrao. Krenuo sam polako ka njemu, pokušavajući da pronađem izvor mirisa. Međutim, čim sam zakoračio unutra, začuo sam ženski glas kako mi šapuće da ne idem dalje. Okrenuo sam se i pogledao oko sebe, ali sokak je bio potpuno prazan. A miris je postajao sve intenzivniji. Ipak, odlučio sam da ne istražujem dalje. Već je pao mrak, a i sve ovo je počelo da me plaši. Krenuo sam ubrzanim korakom ka kući kada sam odjednom osetio nečiju ruku na svom ramenu. To je bilo poslednje čega se sećam. Roditelji su mi kasnije rekli da sam verovatno bio samo iscrpljen od igre napolju, a kada bih im ispričao šta se desilo, jednostavno bi to odbacili kao plod moje mašte, smatrajući da sam suviše mali i da mi se obične stvari čine strašnima.
Međutim, nešto slično se ponovilo nekoliko godina kasnije. Bio sam prvi razred srednje škole i preselio sam se u grad u kojem i danas živim. Vraćao sam se kući kasno noću. Ulice su bile potpuno prazne. Iznenada začuo se čudan zvuk. Bio je to zvuk koji nikada ranije nisam čuo, neka neprijatna vibracija koja se širila vazduhom. Zastao sam pokušavajući da odredim odakle dolazi. Ovaj zvuk budio je u meni neobičan osećaj - mešavinu smirenosti, tuge i nostalgije. Koliko god sam pokušavao, nisam mogao da otkrijem njegov izvor. Tok misli prekinula je silueta osobe koja je stajala preko puta mene. Nije se pomerala, činilo se da me posmatra. Što sam je bolje zagledao, to se njena figura činila sve čudnijom. Ruke su joj bile mnogo duže nego što je to bilo normalno, a poza u kojoj je stajala nije izgledala prirodno. Srce je počelo ubrzano da mi kuca. Želeo sam da pobegnem, ali kao da je sva snaga iz mene iscurela. Nisam mogao da se pomerim. A onda... ponovo sam osetio ruku na ramenu, baš kao i pre sedam godina. Prebledeo sam i počeo da vrištim. Okrenuo sam se, samo da bih video staricu koja me je gledala zabrinuto. Pitala me je šta se dešava i da li sam u redu. Pogledao sam ulicu, ali figure više nije bilo. A ni zvuka. Pobegao sam kući, a ovo nisam nikome ispričao, nadajući se da se ovakve stvari više neće ponoviti...
Ali, dve godine kasnije opet se dogodilo. I ovog puta sam zadobio ožiljke kao dokaz tog susreta. Bio je poslednji dan leta. Šetao sam po brdu blizu grada, uživajući u svežem vazduhu, koristeći poslednje trenutke pre nego što krenu hladni dani. Međutim na pola puta preplavio me je čudan osećaj. Svi zvuci su nestali, i u vazduhu se pojavio isti onaj miris iz detinjstva. Miris iz sokaka čiji izvor nikada nisam otkrio. Znao sam da će se nešto užasno dogoditi i počeo sam da trčim ka gradu. Ali u tom trenutku potpuno sam izgubio osećaj u nogama i pao sam. A nakon toga prestao sam da osećam i ruke. Bio sam potpuno nepokretan. Pokušao sam da vrištim, ali nisam uspevao. Ležao sam, nadajući se da će osećaj u nogama da se vrati. Miris je postajao sve jači, a ubrzo sam ponovo čuo i onu jezivu melodiju. Znao sam da mi nešto prilazi. Čuo sam korake, ali nikoga nisam video. Kao da su dolazili iza mene. Srce mi je sve više ubrzavalo. Zatvorio sam oči i molio se da šta god da se dešava, brzo prođe. Zvuk koraka postajao je sve glasniji, a onda sam osetio bol svuda po telu. Vrisnuo sam dok je bol postajala sve jača. Pogledao sam u ruku i video dubok rez kako se pojavljuje, kao da me je neko sekao nevidljivim nožem. U daljini sam ponovo video onu poznatu siluetu - stvorenje sa dugim rukama, ovog puta zabijenim u zemlju. Gledalo je ka nebu dok je iz njegovih usta curila krv. Nisam više mogao da izdržim i izgubio sam svest.
Probudio sam se dva dana kasnije u bolnici. Doktor mi je rekao da me je drug pronašao krvavog u šumi. Imao sam ožiljke po celom telu. Kad sam pokušao da im objasnim šta se dogodilo, samo su odmahivali glavom, ubeđeni da sam ožiljke zadobio usled pada na oštro kamenje ili grane. Prepisali su mi i epileptični napad kao objašnjenje za vizije koje sam imao. Otišao sam iz bolnice posle nekoliko dana. Ali, tokom boravka u bolnici posetila me je starija žena, ista ona koja mi je pre dve godine prišla na ulici kada sam prvi put video stvorenje. Samo je sedela pored mene. Kada sam je upitao da li me poznaje i zašto je došla, spustila je ruku na mene, pogledala me sa suzama u očima i otišla.
Prošlo je nekoliko meseci od tog događaja. Drug koji me je pronašao na brdu tog dana organizovao je malu žurku. Nije to bilo ništa preterano, samo nekoliko prijatelja i drugarica. Sedeli smo, pričali, pili... klasično okupljanje, kao i svako drugo. Sedeo sam sa drugaricom iz osnovne škole, za koju nisam ni znao da studira u istom gradu gde i ja. Bilo je lepo prisetiti se starih dana iz škole, razgovarati o svemu što smo nekada zajedno proživljavali.
Međutim, u jednom trenutku, počela je da me pita o ožiljcima koje imam. Nisam siguran zašto, ali ispričao sam joj sve - iako sam bio uveren da mi neće poverovati. Očekivao sam da će se nasmejati ili jednostavno ustati i otići. Međutim, iz nekog razloga, pažljivo me je slušala. Kada sam došao do dela o starijoj ženi, koja me je prvi put, na neki način, spasila, a zatim me posetila u bolnici, zastala je i počela da me ispituje o toj ženi. Želela je da zna sve o njoj. Nakon što sam je opisao, izvadila je telefon i pokazala mi fotografiju. Na slici je bila ona - starija žena o kojoj sam govorio.
U tom trenutku me je uhvatila panika. Ustao sam i izašao na terasu da udahnem svež vazduh. Drugarica je krenula za mnom, pridružila mi se napolju i rekla da pokušam da se priberem jer mora da mi ispriča nešto važno. Zamolila me je da, šta god mi kaže, ostanem što smireniji. Obećao sam joj da ću pokušati, iako mi je u tom trenutku glavom prolazilo hiljadu pitanja. Bio sam očajan da saznam šta mi se to dešava.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, počela je da priča. Rekla mi je da je žena sa fotografije njena pokojna baka. Umrla je pre nego što se ona rodila, ali postoji ta jedna njena slika. Njena majka nikada nije želela da priča o baki, ali jednog dana, prijateljica je pronašla kutiju sa čudnim papirima. Na kutiji je bio bakin potpis. Papiri su sadržavali različite molitve, a bilo je i skica stvorenja nalik deformisanim ljudima. Koliko sam razumeo iz njene priče, starica se bavila proterivanjem tih bića iz našeg sveta. Ali to je bilo sve što sam uspeo da saznam.
Te noći, vratio sam se kući sa hiljadu pitanja u glavi. Kako da zaustavim sve ovo što mi se dešava? Sve što sam želeo bio je normalan život. Zašto baš ja? Možda, uz malo sreće, njena baka će me ponovo posetiti. Ovog puta bih znao šta da je pitam. Međutim, dok sam bio izgubljen u tim mislima, osetio sam oštar bol svuda po telu, tačno tamo gde sam imao ožiljke. I ponovo sam osetio taj prokleti miris... Ne, ne mogu više kroz ovo da prolazim. Pogledao sam oko sebe i pokušao da zatražim pomoć od prolaznika, ali niko me nije primećivao. Kao da nisam postojao.
Pogledao sam svoje ruke i video kako ožiljci počinju da krvare. Pre nego što sam uspeo da reagujem, podigao sam pogled i preko puta ulice ugledao nju - staricu. Gledala me je direktno u oči. Ali ovog puta, nije bila sama. Pored nje su stajale dve figure koje su mi bile itekako poznate. Više nisam mogao da podnesem sve to. A bol je postajala neizdrživa.
Pogledao sam niz ulicu i video kamion kako ide prema meni. "To je to," pomislio sam. Napokon će sve ovo prestati. Zakoračio sam na put sa osmehom na licu, dok su svetla kamiona postajala sve bliža i bliža. Poslednje što sam video jeste lice starice koje se osmehivalo, nakon čega je konačno usledio mir.
Comments ()